HTML> HOROR PRICE!!!

HOROR PRICE!!!

Dobrodošli na moj blog....uzivajte i ostavite komentar



11.05.2014.

UKLETA OBITELJ

Obitelj Brandhauser iz srednje Slovacke je prokleta. To o njoj tvrdi nekoliko stanovnika grada. Price o povezanosti s vragom rasirile su se po okolici brzinom munje. Sto je zapravo u svemu istina? Prokletstvo obitelji Brandhauser pocinje jos u 19.stoljecu. Tada je, navodno, jedan od clanova obitelji potpisao ugovor s vragom. Nije ga ispunio, i zbog toga vrag vec vise desetljeca podsijeca njegove potomke na dug, koji obitelj prema njemu ima! Glasine o nasoj povezanosti s vragom stare su godinama. O njima mi je pripovijedao vec moj pokojni otac - kaze (1996.god) danas 76-godisnji Karlo Brandhauser. - "Mislim, da to tada otac nije uzimao za ozbiljno i pricao mi je to kao kuriozitet" - objasnjava dalje Karlo i dodaje: "Ne, ne sjecam se da se u vrijeme mog djetinjstva u nasoj obitelji dogodilo nesto, sto bi potvrdjivalo ove oceve price". Usprkos tome, Karlo Brandhauser, najstariji clan obitelji u listopadu 1995.godine - na dan svog rodjendana - kao prvi od zivucih potomaka dobio je poruku od vraga. Poruka je bila napisana crvenom tintom (kasnije se utvrdilo da je to bila krv) i sadrzavala je na latinskom slijedece rijeci: "Ispuni svoj ugovor s vragom". Poruka u obliku papirnatog svitka, bila je stavljena u malu trubu, slicnu vrazjem kopitu. Najprije sam pomislio kako se netko sa mnom grubo nasalio, i smatrao sam to malo neprimjerenim poklonom za covjeka mojih godina - nastavlja pricu stari gospodin. - "Samo nisam znao tko i zasto se sali na moj racun. Nitko iz obitelji si to ne bi dozvolio". Na los vic se zaboravilo. Kada je na dan svog rodjendana, dva tjedna kasnije, dobila isti takav "poklon" njegova 55-godišnja kcerka Marija, a zatim istom prigodom pocetkom prosinca i njezina kcerka, 36-godišnja Ana, cijela stvar postala je vise nego sumnjiva i vrlo ozbiljna. Nitko iz obitelji nije imao velikih neprijatelja, dapace, obitelj Brandhauserovih bila je kod mnogih ljudi uvijek vrlo cijenjena. "Postepeno smo eliminirali sve mogucnosti da bi nas netko htio prestrasiti." - kaze Marija - "Nismo pronasli ni moguce zastrasitelje, ni motiv, koji bi ih u tome mogao voditi. Tada smo poceli traziti uporisnu tocku u proslosti." Nakon mjesec dana uspjeli smo otkriti dnevnik Kornela Brandhausera, mojeg pradjeda. Dnevnik je bio zut, a neke njegove stranice su poispadale. Otkrili smo da su Kornela zanimale okultne, nadprirodne pojave. Na jednom mjestu u dnevniku pronasli smo zanimljiv dio: "Danas sam potpisao ugovor, koji ce odrediti sudbinu roda Brandhausera iducih desetljeca. Nadam se da ce to moji potomci, a i svi daljnji njihovi potomci znati cijeniti." Ovaj dio otkriva da je Kornel Brandhauser mogao s nekim tajanstvenim potpisati nekakav poseban ugovor, jer je inace bio vrlo precizan u opisivanju svojih poslovnih poteza. Samo na ovom mjestu nema nikakvih pojedinosti. Karlo Brandhauser tome dodaje: - "Kornel, moj djed, umro je kada je meni bilo samo devet godina, tako da ga nisam imao prilike bolje upoznati. Ipak, jednom me odveo u svoju sobu, pokazao mi horoskope, kristalnu kuglu za gatanje i ostale druge okultne rekvizite. Za mene, tada djecaka, bile su sve to vrlo zanimljive stvari, ali nisam tocno znao cemu sluze. Nisam razumio ni neke djedove price, koje mi je pricao. Bile su strasne, ali zanimljive. Moj je otac uvijek govorio kako je moj djed cudak. U takvom mi je sijecanju i ostao." Ono sto najvise zacudjuje jeste analiza. Njome je utvrdjeno kako je upotrijebljeni papir na svicima star oko 150 godina , a poruke su doista ispisane krvlju, i sve tri su u najmanjoj crtici identicne. Obitelj Brandhauser ceka sto ce se dalje dogadjati...

05.07.2013.

UKLETI HOLANDEZ

Ukleti Holandez je ukleti brod koji nikada ne može doći u matičnu luku nego mora ploviti preko svih sedam mora zauvijek. Engelski naziv za Ukletog Holandeza je Flying Dutchman i pravi bi prijevod bio Leteći Nizozemac, no kod nas se ustalio naziv Ukleti Holandez, a ponegdje čak i Leteći Holandez. Radi se o brodu. Obično ga se može vidjeti u oluji obasjanog sablasnim svjetlom. Ako se približi drugom brodu, njegova će posada preko novopridošlog broda pokušati poslati na kopno pisma upućena ljudima koji su odavno umrli. Prema nekima, priča je nizozemska. Drugi tvrde da je zasnovana na engleskom romanu 'The Phantom Ship' iz 1837. No svi se slažu da se radi o brodu iz 17. stoljeća koji je pripadao trgovačkom društvu Nizozemska Istočnoindijska kompanija. Plovio je na ruti od Europe do Indije i, kada je prolazio kraj rta Dobre nade na krajnjem jugu Afrike, zapao je u oluju. Tada se kapetan zakleo da će obići rt, pa makar morao ploviti do sudnjega dana. Drugi izvori kažu da se na brodu tijekom plovidbe dogodio strašan zločin, pa se posada zarazila kugom, zbog čega nisu smjeli uploviti ni u jednu luku. Od tada su brod i njegova posada osuđeni na to da plove zauvijek i da se nikada ne iskrcaju na obalu. Legenda kaže da svaki brod koji na otvorenom moru susretne Ukletog Holandeza očekuje neka strašna nesreća. Legenda o Ukletom Holandezu pojavljuje se u mnogim knjigma, filmovima, pa čak i operama. Primjerice njemački skladatelj Richard Wagner napisao je operu pod tim nazivom. Zatim je jedna jedrilica za oceanske utrke nazvana Ukleti Holandez. I u filmu 'Pirati s Kariba: Mrtvačeva škrinja' pojavljuje se brod s tim nazivom.

29.10.2012.

NESTAO

Dogodilo se to u jednom trenu, 23.rujna 1880.g, sunčanog poslijepodneva na farmi Davida Langa, nekoliko kilometara od mjesta Galatin, drzava Tenesi, SAD. Sudbina je htjela da se ova misterija odigra u prijatnoj okolini. Langov dom je bila velika kuca od cigle i sastojala se od vise dijelova, sva obrasla lozicom. Ispred je bio veliki pašnjak, koji je stoka uredno popasla a sada je postao smeđi od dugotrajne ljetne suše. Toga poslijepodneva dvoje djece Langovih, osmogodišnji George i jedanaestogodišnja Sarah, igrali su se igračkom koju im je otac tog jutra donio iz Neshwilla - drvenim kolicima koja su vukli drveni konjici. Djeca su vukla igračku po dvorištu a roditelji su ih gledali. Gospodin Lang je posao prema ogradi pogledati svoje konje sa kojima se je ponosio. Stao je uz ogradu i pogledao na svoj veliki džepni sat kada mu žena doviknu: “Vrati se brzo, Davide, htjela bih da me odvezeš u grad prije nego se trgovine zatvore”. David mahnuvši rukom reče: “Evo me za par minuta”. Ali, nije se nikada vratio, jer je David Lang bio samo trideset sekundi udaljen od sastanka sa sudbinom, ma kakva da je ona bila! Djeca su se prestala igrati jer su ugledala laku dvokolicu kako se priblizava iz daljine. Dolazio je sudac August Pack koji im je uvijek donosio darove. Gospođa Lang je također vidjela dvokolicu, i David isto tako, jer je mahnuo sucu i krenuo prema kuci. David Lang nije učinio vise od pet-šest koraka, kada je nestao na očigled svih prisutnih. Gospođa Lang je vrisnula. Djeca su ostala zabezeknuta. Svi su instinktivno potrčali prema mjestu gdje je Lang bio viđen posljednji put prije par sekundi. Sudac i njegov zet, koji je bio u dvokolici, potrčaše preko polja istog trena. Nije bilo ni grma ni stabla ni rupe koji bi narušavali površinu. Niti ikakvoga traga koji bi pokazivao sto se je desilo sa Davidom Langom. David Lang je nestao pred očima supruge, dvoje djece i dvoje ljudi u dvokolici. Naknadna ispitivanja svjedoka pokazala su da su svi vidjeli iste stvari u isto vrijeme i na istom mjestu. Mjesni geodet je pregledao teren i izjavio da nema nikakvih podzemnih šupljina ni rupa te da je sav teren vrlo čvrst. Nikada nije bilo pogreba niti zadušnica za gospodina Langa. Njegova žena, koja je poživjela još mnogo godina, živjela je u nadi da ce se on, David Lang, jednom vratiti. Najzad je dozvolila sucu Packu da iznajmi cijelu farmu osim pašnjaka ispred kuće. Pašnjak je ostavila da bude nedirnut dok je ona živa. Koliko je bio čudan nestanak toliko je čudno i ono sto je primijetilo dvoje Langove djece jedne tople večeri u travnju 1881.g, sedam mjeseci poslije događaja. Djeca su zapazila da se na onom mjestu gdje je otac bio zadnji put viđen nalazi krug zakržljale žute trave od nekih pet metara u promjeru. Jedne večeri dok su stajali pored tog kruga jedanaestogodišnja Sarah je zazvala oca i na njihovo iznenađenje čuli su njegov glas koji je zvao u pomoć… ponovo i ponovo… sve slabije, dok nije utihnuo, zauvijek.

03.06.2012.

UKLETA KUĆA

U davnoj prošlosti, živjela je jedna lijepa i vrlo dobra djevojka po imenu Grace. Imala je sestru i oba roditelja, koji su jedne noći otišli obiteljskim prijateljima, a njena sestra kod dečka da tamo provede noć. Budući da Grace nije imala nikog da je čuva, a nije željela poći s roditeljima, ostala je sama kod kuće. Već je bilo jako kasno ( oko ponoći) kad se vani na ulici čuo zastrašujući zvuk. Grace se prepala pa je pokušala nazvati majku na mobitel, no nije se javljala. Isto je bilo i s tatinim mobitelom. Odlučila je nazvati fiksni telefon tih ljudi kod kojih su otišli. Dok je u ladici tražila papirić s brojem njihovog telefona, učinilo joj se da netko vani zaziva njeno ime. Trnci su je proželi cijelu, a onda je osjetila naglu hladnoću. Ljudi inače kažu, da u trenutku kad te obuzme hladnoća, zapravo neki duh prolazi kroz tebe. Bila je šokirana i izvan sebe. Nakon 7 minuta jedva se nekako primirila i nastavila tražiti onaj broj. Kad ga je našla , pokušavala je zvati, ali opet se nitko nije javljao. Tad je odlučila otići u svoju sobu, no kad je pokušala otvoriti vrata svoje sobe, nisu se mogla otvoriti...A bila je uvjerena da ih je ostavila otključana. U tom je trenutku zapala u šok, totalno ju je ovladalo ludilo. Začula je škljocanje u bravi i otvorila vrata i cijela njezina soba je bila u neredu, a prozor otvoren. Mislila je da će se onesvijestiti. Tada je zazvonio telefon koji uopće nije radio. Podigla je slušalicu i čula jeziv glas koji je rekao: "Opet se susrećemo!" Grace je bila potpuno izvan sebe počela je vrištati, potpuno je poludjela. Tada se sjetila da joj je prije 4 godine umrla prabaka. I te noći je čula isti zvuk u ponoć na ulici. I tada je išla provjeriti što je to i našla je poruku na hladnjaku na kojoj je pisalo: "Prvi put se susrećemo...P.S. Susretat ćemo se i dalje!" Danas je Grace odrasla, već stara i živi u ludnici jer su je se roditelji odrekli kad im je ispričala što se te noći dogodilo u Connecticutu.

14.01.2012.

ZANIMLJIVOSTI O PETKU 13.

Zanima vas kako je nastao petak 13? Evo kratke priče o danu koji se smatra nesretnim.

Prije osamdesetak godina rodio se mit o nesretnom danu u godini, a uvjerenja traju još i danas.Riječ je upravo o današnjem danu, petku 13. koji nosi epitet „nesretnijeg“ od svih ostalih. Logičko objašnjenje općeg straha koji se javlja na ovaj dan nije moguće pronaći jer za to ne postoji ni valjan razlog. Naime, prema statističkim podacima broj nesreća tijekom petka 13. nije ni veći ni manji nego ostalih dana u godini.

Ipak, rezultati istraživanja ponekad nisu dovoljni da bi ohrabrila ljude pa je poznato kako se neki od njih toga dana pridržavaju strogo određenih pravila. Tako izbjegavaju poslovne ili neke druge važne sastanke ili ih pokušavaju zakazati nekog drugog dana. Vjeruje se kako mijenjanje posteljine ili rezanje noktiju na petak 13. donosi lošu sreću, te je potrebno izbjegavati prijevozna sredstva, oštre predmete i sve što bi na bilo koji način moglo ugroziti život.Pretpostavlja se kako se panika oko navedenog dana stvorila 1927. godine kad se dogodio drugi najveći krah na berzama. Poslovni neuspjesi i bankroti potaknuli su očajne brokere na bacanje kroz prozore zgrade u Wall Streetu. Budući da ih je bilo mnogo, vjeruje se kako ostali ljudi koji su hodali pored zgrade nisu bili sigurni. Dan je zapamćen kao „crni petak“ i nakon toga je iznova Amerikancima ulijevao strah u kosti, a skepričnost se proširila i na ostatak svijeta, prvenstveno u Europu gdje je petak 13. ubrzo postao sinonim za nesreću.

Međutim, petak je dan u tjednu koji je i u katoličkom svijetu izazvao naviše negodovanja, budući da se taj dan u Bibliji spominje kao dan Isusove smrti. Vjeruje se kako je u petak Eva navela Adama da zagrize jabuku, te da je Kain ubio svog brata Abela upravo na petak 13. Osim toga, Juda je kao trinaesti učenik izdao Isusa. Stari Rimljani su vjerovali kako se vještice uglavnom formiraju u grupama od 12 članova, dok je 13. član sam Vrag.Strah od broja 13. vezuje se i uz norveški mit o dvanaestero bogova koji su priredili večeru na koju je došao i nepozvan trinaesti gost. On je naveo slijepog boga tame Hodera da ustrijeli pogodi boga veselja Baldera. Nakon što je ovaj umro, cijela je zemlja bila zavijena u crno. U astrologiji se broj 12 smatra brojem savršenstva; postoji 12 mjeseci u godini, 12 apostola, 12 znakova Zodijaka, a dodavanjem broja 1 narušava se prirodni sklad.

Strah od petka trinaestog kod ljudi se može pojaviti u različitom intenzitetu; od blage uznemirenosti pa sve do ozbiljnijih anksioznih poremećaja. U psihologiji taj se poremećaj naziva paraskevidekatriafobija od kojega samo u SAD – u pati oko 20 milijuna ljudi.Prema istraživanjima, više od 80 posto nebodera u svijetu nema 13. kat. Neuspjeli put „Apolla 13“ na Mjesec pripisuje se upravo tom broju. U hotelima i bolnicama često ne postoji soba s tim brojem. Gospodarstvo svakog petka 13. izgubi i do tisuću dolara zbog toga što ljudi na taj dan odbijaju raditi stvari koje obično rade ostalim danima u tjednu. S druge strane, koristi od kontroverznog mita uvelike ima filmska industrija, pa je motiv petka 13. često dobar recept za uspješnu zaradu horror filmova.Kako ne postoji vjerodostojan razlog zbog kojeg bi trebao postojati strah od navedenog datuma koji bi trebao biti nesretan zbog neke više sile, psiholozi upozoravaju kako su oni koji ga se boje zapravo jedini „krivci“ za svoju nesreću. Naime, poznato je kako neki ljudi imaju svoje određene rituale koje ponavljaju kako bi postigli željeni cilj. Na taj način pozitivnim mislima kroje svoju pozitivnu budućnost.

Negativnim mislima i uvjerenjem kako je neki dan nesretan zapravo se podsvjesno potiču nezgode i loša sreća. Na taj način, ljudi koji vjeruju da će im se dogoditi loše stvari izazivaju svoju nesreću, bilo da je u pitanju petak 13. ili bilo koji drugi dan u godini.

15.12.2011.

LICKA RIJECICA

Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:

''Dobrodošli u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Lička Rječica nije imala groblje.Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?''Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu nema groblja.'' Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.Ivici je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.

Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti. Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.''''Postao je dosta velik  za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.''

''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.Ivičin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.''Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je  samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:

''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je postalo još glasnije:

'' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''

Kao što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.

Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište. Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.

03.12.2011.

UKLETA KUCA POKRAJ LIVNA

Već dugi niz godina u Livnu i okolici kruži priča o čudnoj ukletoj kući smještenoj u selu Prisap, koje je petnaestak kilometara udaljeno od Livna. Za ovo malo selo u livanjskom kraju se vjerojatno ne bi ni čulo u svijetu, da nije bilo brojnih ekipa novinara i znatiželjnika, koje su htjele istražiti misterij vezan uz “Kuću strave”. Među mještanima kruže zastrašujuće priče o paranormalnim pojavama od kojih se ledi krvu žilama.




Fotoaparat zakazao
Noću se, navodno, iz napuštene, oronule kuće na osami čuju jezivi krici, koji kao da dopiru s tavana, dječji plač, koji dopire iz zidova, glasno lupanje, koje dolazi iz zidova, podova, garaže… Na kući se nalazi veliki križ, na kojem su polupana crvena stakla od kojih je izrađen.Postojanje križa čini kuću još mističnijom, a Prisapljani su nam potvrdili da nikad nije postojao običaj postavljanja križeva na kuće u ovom kraju. Na kući su velika crvena vrata od željeza, koja su zaključana, no to ne može spriječiti znatiželjnike da uđu u kuću, jer su prozori koji su nekad bili zakovani daskama, kao i balkonska vrata na katu polupani. Posjetili smo kuću u poslijepodnevnim satima i djelovala nam je sablasno, ali ne toliko strašno kako izgleda u noćnim satima. Nalazi se odmah uz cestu, a do nje vode oštećene kamene stepenice. Raslinje uz kuću je visoko gotovo metar pa nas je uz strah dok smo se približavali ukletoj kući mučilo i to što je moguće da nam put prepriječe otrovne zmije. Kako smo mogli vidjeti kroz prozor, unutrašnjost je jako devastirana, a na kamenoj terasi ispred kuće su ostaci nekakve drvene građe. Vrata mistične garaže su bila poluotvorena, no zbog zapuštenosti terena i visokog raslinja nismo mogli prići. Zbog drveta čija krošnja kroz prozor dopire u unutrašnjost prostorije nismo uspjeli ući, pa nam se mještanin, koji je bio spretniji od nas, ponudio da fotografira kuću iznutra. Potpuno novi, ispravni fotoaparat s novim baterijama u jednom je trenutku mistično zatajio, a kako čujemo to se znalo dogoditi i drugim pa se pitamo radi li se o slučajnosti ili… Vlasnik ove kuće, koja budi veliki interes je Marko Marčenko, rodom iz Prnjavora, koji je oženio djevojku iz Prispa, a kuću je kupio davno prije rata. Mještani tvrde da je njegova obitelj vrlo kratko živjela u toj kući te da se odselila u Njemačku. Priča se da sad žive u Kaštelima te da vrlo rijetko dolaze u Prisap. Tijekom rata, u na prvi pogled jezivoj kući, utočište su pronašle izbjeglice iz Jajca, koje su se nakon mjesec dana odselile zbog strašnih i neobjašnjivih pojava.

Smrt dva vojnika
Međutim, mještani koje smo pronašli u seoskoj gostionici, tvrde da su često boravili u kući s izbjeglicama i navode da su se odselilizbog velikog broja neobično velikih zmija, a ne zbog neobjašnjivih pojava. “Dica su se pripala zmija i zato su oni otišli u kuću na drugom kraju sela” rekao je jedan od mještana, koji nas je otpratio do “prnjavorkine kuće”, kako je u selu zovu. Tvrdi da je znao i prenoćiti tu, ali navodno nikad ništa neobično nije čuo, vidio ili doživio te da su izbjeglice bile nezadovoljne smještajem u kući, koja je u vidno lošem stanju pa da su zato pričali strašne priče o kući, ne bi li na taj način od općine dobili bolji smještaj. Na naš upit gdje je ta druga kuća, u koju su bili smješteni, rukom nam je pokazao na suprotni kraj sela dok smo stajali pred vratima uklete kuće, da bi nakon par minuta rekao da izbjeglice tu više na žive. Nakon izbjeglica tu su privremeno bili smješteni vojnici, koje je u kuću pustio njezin vlasnik, kako bi opovrgnuo sablasne
priče. No ni oni nisu dugo izdržali. Mještanima su rekli da više nisu mogli podnijeti užasne krikove, stravično lupanje i dječji plač, koji ih je dovodio do ruba živčanog sloma! Dva vojnika, koja su tu boravila su tragično završila…Na ime, jedan od njih se nedugo nakon odlaska iz uklete kuće ubio, a drugog je ugrizla zmija, zbog čega je preminuo. Međutim mještani s kojima smo razgovarali
ne vjeruju ovim pričama, tvrde da su to sve izmišljotine.

Svaki naš upit o neobičnim pojavama izazvao je reakciju paničnog opovrgavanja bilo kakvih čudnih događaja, što je u nama dodatno probudilo sumnju… Dodali su i to da je vlasnik, navodno, htio prodati kuću i premda je bilo zainteresiranih kupaca, od te namjere je odustao. Kuća na groblju Dugi niz godina s generacije na generaciju se prenosi legenda da je kuća sagrađena na židovskom
groblju, kao i to da su na tom mjestu u prošlosti djevojke i žene zakopavale izvanbračnu djecu, koju bi pobacile. Naši sugovornici tvrde da su te priče izmislile “dokone” babe da bi uplašile djecu te da su jedina neobična pojava u “kući strave” velike, debele zmije. Kažu da se ni najstariji mještani, navodno, ne sjećaju nikakvogžidovskog te da uz katoličko postoji još samo tursko groblje, smješteno nedaleko od kuće. Odlučno tvrde da je cijela priča preuveličana te su nas pozvali da se vratimo navečer i da se nakon pića u seoskoj gostionici, uputimo prema ukletoj kući, kako bismo se mogli uvjeriti da se tu ne događa ništa strašno. Odlučile smo se ipak same vratiti u noćnim satima. Vozeći se do kuće po “mrklom” mraku, parkirali smo kraj spomenutih kamenih stepenica i čule zvuk, koji je djelovao kao da se nešto srušilo. Hrabrost nas je napustila pa nismo mogli provjeriti je li bila riječ o posjeti divlje životinje, urušavanju zida u kući ili o nekoj drugoj pojavi…


28.11.2011.

MISTERIJ BROJA 11

Ovo bi mogla biti slucajnost, ali postaje zanimljivije:
1) New York je bila jedanaesta savezna drzava SAD-a.
2) Prvi avion koji je udario u zgrade Bliznakinje je bio let broj 11.
3) Let broj 11 je imao 92 putnika: 9 + 2 = 11.
4) Let 77 koji je takodje udario u Bliznakinje je imao 65 putnika:6+5= 11.
5) Tragedija se dogodila 11. septembra, ili kako Amerikanci pisu to izgleda ovako:9/11; 9 + 1 +1 = 11.

6) Datum tragedije (9/11) se poklapa sa Americkim brojem za hitne sluzbe (911). Opet 9 + 1 + 1 = 11.

Slucajnost? Nastavite da citate dalje, pa cete mozda promeniti misljenje.

1) Ukupni broj poginulih putnika otetih aviona je 254; 2 + 5 + 4 = 11.
2) 11. septembar je 254. dan u godini. Opet 2 + 5 + 4 = 11.
3) Bombaski napad u Madridu se dogodio 11.3.2004; 1 + 1 + 3 + 2 + 4 = 11.
4) Tragedija u Madridu se dogodila tacno 911 dana nakon napada na zgrade Bliznakinje. 9 + 1 + 1 = 11

Tu postaje jako cudno.
Najpoznatiji simbol SAD-a, nakon zvijezdica i crta sa zastave, je Americki Orao.
Stih koji sljedi je preuzet iz “”Kur’anu”", Svete knjige Islama.
‘Zapisano je da ce sin Arabije probuditi strahovitog Orla.
Ljutnju Orla osetice svi u zemljama Alaha, i makar ce neki drhtati u ocaju, drugi ce u nadi govoriti:
ljutnja Orla je ocistila zemlje Alaha i tamo je zavladao mir.’

To je stih 9.11 u “Kur’anu”.

Jos uvjek ne vjerujete?

Probajte ovo:

Otvorite MicrosoftWord i uradite sledece:
1) Ukucajte Q33 NY . To je sluzbeni naziv leta prvog aviona koji je udario u zgrade Bliznakinje.
2)Zacrnite ih i povecajte font na 48.
3) Promjenite font slova na WINDINGS :

PROVERITE!

Da li ste sada uvjereni?

26.11.2011.

VRAZJI OTISCI

Zima 1855. godine bila je osobito oštra, čak u i jugozapadnoj Engleskoj gdje su zime obično blage. Ujutro 8. veljače, Albert Branlsford, ravnatelj seoske škole u Topshamu u Devonu, izišao je iz kuće i vidio da je noću sniježilo. Iznenadio se kad je vidio niz otisaka stopala – točnije kopita- niz ulicu. Na prvi pogleda izgledali su kao obični otisci potkovanog konja; ali kada je bolje pogledao, vidio je da to nije moguće jer su otisci tvorili neprekinutu crtu, a nisu išli jedan ispred drugog. Ako je to bio konj, morao je imati samo jednu nogu i skakutati na njoj. A ako je stvorenje imalo dvije noge, moralo je pomnjivo spuštati jednu pred drugu, kao da hoda na špagi. Što je još čudnije, između otisaka koji  su bili dugi desetak cm, bilo je samo 20-ak cm razmaka. Svaki je otisak bio vrlo jasan, kao da je žigosan u zaleđeni snijeg vrućim željezom.

Seljani su ubrzo slijedili trgove kroz snijeg prema jugu. U čudu su zastali kada su kopita prestala pred zidom od opeke. Bili su još zbunjeniji kad je netko od njih otkrio da se nastavljaju s druge strane zida, a da je snije na zidu netaknut. Tragovi su se približili plastu sijena i nastavili s druge strane iako na sijenu nije bilo tragova da je neko stvorenje prešlo preko njega. Tragovi su prolazili ispod grmova grožđa, viđeni su čak i na krovovima kuća. Počelo je izgledati kao da je neki ludi šaljivdžija  odlučio zapanjiti selo.

Ali ubrzo se pokazalo da to objašnjenje ne dolazi u obzir. Uzbuđeni istraživači slijedili su tragove kilometar za kilometar kroz krajolik. Kao da su nasumce prolazili kroz neke gradiće i sela. Da je bila riječ o šaljivdžiji, morao bi  prevaliti 60 km, velikom dijelom kroz dubok snijeg. Osim toga, šaljivdžija bi se sigurno žurio da prijeđe što veću udaljenost, a tragovi su često prilazili ulaznim vratima kuća pa se opet udaljili, kao da su se predomislili. Stvorenje je prešlo i estuarij rijeke Exe – čini se između Lympstona i Poederhama. Ali, bilo je tragova i u Exmouthu, niže južno, kao da se okrenulo i vratilo. U toj krivudavoj putanji nije bilo nikakve logike.

Na nekim mjestima izgledalo je kao da „potkovica“ ima razrez, što bi ukazivalo na raskoljeni papak. Bilo je usred viktorijanskog doba i malo tko je na selu dvojio o postojanju vraga. Muškarci su tragove slijedili naoružani puškama i vilama; kad bi pala noć, ljudi su zaključali vrata i držali nabijene sačmarice pri ruci.
 

Nikada se nije uspjelo objasniti kako su tragovi uspjeli prelaziti krovove i stogove stijena. Jedino što je sada sigurno da nikada nećemo ni saznati što tada zapravo dogodilo.

12.11.2011.

LET 401

Kada govorimo od duhovima opsjednutim mjestima, najčešće se radi o kućama, hotelima i sličnim građevinama. No nisu svi duhovi kućen osobe, neki preferiraju malo egzotičnije mjesto svog opsjedanja.

Kada se 29. prosinca 1972. godine let 401 Eastern Airlinesa, sa 176 putnika približavao svojoj destinaciji Miamiju, pilot Bob Loft i kopilot Don Repo nisu očekivali ništa van svakodnevne rutine, no ovaj put rutinu je prkeinulo svjetleće upozorenje kako postoji problem sa opremom za slijetanje. Zaokupljeni tim problemom nisu primjetili da im se avion spušta nekih 60-ak m po minuta brže nego što je predviđeno, te nisu bili svjesni opasnosti sve dok im tlo nije stalo na put. Avion se srušio u močvarno tlo južne Floride tolikom silinom da je na mjestu preminuo 101 putnik. Loft i Repo su preživjeli prvotni udar, no imali su smrtonosne ozlijede kojima su podlegli, Loft još u olupini, a Repo dan kasnije.Dijelove olupine koji nisu bili potpuno uništeni,Eastern Airlines je iskoristio kao zamjenske na drugim avionima svoje flote - i tu slučaj počinje poprimati dozu bizarnosti.Uskoro su članovi posade aviona, koji su imali ugrađene dijelove leta 401, dojavljivali viđenja Lofta i Repoa. No prikaze nisu bile obične izmaglice uhvaćene krajičkom oka, već se radilo o naizgled stvarnim osobama, koji su se sa posadom upuštali u razgovore, najčešće o sigurnosti aviona. Repoa su viđali u kokpitu i prostoru za stjuardese, gdje je posadi ukazao na neke probleme s potencijalnim požarom i u hidraulici.

Loft je češće viđen među putnicima u prvoj klasi. Jednom prilikom stjuardesa ga je upitala što on tu radi pošto ga nije vidjla pri ukrcaju; kako nije dobila odgovor prijavila ga je kapetanu koji je odmah prepoznao preminolog Lofta. U tom trenu prikaza je nestala pred njima, čemu je svjedočilo još desetak putnika.Djelatnici Eastern Airlinesa su nakon izvještaja, ne vjerujući da je nešto takvo moguće, putnicima sugerirali posjet psihoterapeutu na račun njihve firme, no unatoč što su uzroke tih viđenja tražili u nekakvom poremećaju samih svjedoka, svi dijelovi nesretnog leta 401 su uklonjeni iz aviona, čime su viđenja Lofta i Repoa prestala.

Koliko se može sumnjati u svjedočastvo koje je identično svih prisutnih događaju. Uzevši u obzir da su svi vidjeli isto čovjeka koji je na kraju ispraio - da li je moguće da je njihva percepcija na neki način manipulirana? Ili su se Loft i Repo uistinu javili iz zagrobnog života?

23.10.2011.

UBOJICA

Bila je noć u Ličkoj Rječini. U blizini nije bilo ni žive duše. Obitelj Maričić se selila u jednu staru, napuštenu kuću gdje je živio starac Petrović dok mu nije izvađena kralježnica i glava spržena u mikrovalnoj pećnici. To je bilo najgore ubojstvo koje je čovječanstvo ikad vidjelo. Taj strašan zločin je počinio njegov sin Tihomir.
To ubojstvo je stvarno potreslo zajednicu. Stari Petrović je stvarno volio svog sina. Branio je svog sina kada je činio mala vandalska djela protiv drugih članova zajednice. Tihomir je imao   stalno problema, a njegov otac mu je uvijek pomagao. To ubojstvo je bilo tako neočekivano. Njegov otac mu je bio jedini prijatelj.
Vratimo se sada obitelji Maričić koja se uselila u njihovu kuću. To je bila jedna obična obitelj. Ante i Ana su imali dvoje djece, petnaestogodišnju Mariju i desetogodišnjeg Marka. Djeca su upalila televizor kojeg je otac tek donio iz kombija. Nije bilo ništa pametno na programu pa su stavili na vijesti.
U vijestima su čuli sljedeće: „Večerašnja glavna vijest je da je Tihomir Petrović pobjegao iz psihijatrijske bolnice. Da vas podsjetimo, Tihomir Petrović je ubio svoga oca tako da je izvadio njegovu kralježnicu, odsjekao mu glavu i spržio je u mikrovalnoj pećnici. Policija strahuje da bi se mogao vratiti u svoj rodni grad, Ličku Rječinu. To je posebno upozorenje svim ljudima s tog područja da budu na posebnom oprezu. Nemojte otvarati vrata strancima. Policija ulaže sve moguće napore da uhite najokrutnijega ubojicu. On može biti naoružan i opasan.”

„O čemu su to govorili?”, pitao je otac.
„Ma ništa posebno. Samo još jedan zatvorenik je pobjegao i policija želi da svi budu na oprezu.” Odgovorila je Marija, koja nije željela propustiti nijedan trenutak TV showa koji je slijedio na TV-u.
Ante je bio više zabrinut zbog vijesti i želio je biti na oprezu, ali nije želio plašiti djecu.
Ana!”, viknuo je Ante, „dođi u kuću.
„Šta? Još imamo jedan cijeli kamion stvari za unijeti unutra.”, prigovarala je Ana.
„Ne sada, dušo. Samo uđi unutra da mogu zaključati i pomozi mi provjeriti da su svi prozori i vrata zaključani.”, rekao je Ante.
„Šta se događa s tobom?”, upitala ga je Ana zbunjena njegovim ponašanjem.
„Ubojica je pobjegao iz zatvora. Policija misli da bi mogao doći ovdje u Ličku Rječinu.”, objasnio je Ante.
Tek kad su provjerili sve brave, čuli su jedan glas. „On dolazi kod vas”, upozorio ih je glas. „Vi........vi ćete umrijeti.”
„Tko si ti? Tko je u kući? Tko će doći kod nas?“, ispitivao je Ante dok je pretraživao sobe da nađe uljeza.

Obitelj se držala zajedno na kauču i gledali su prozore i vrata, bojali su se da su im životi u opasnosti. Ali nisu mogli zvati policiju i reći im da ih je duh upozorio da će ih netko ubiti.
Točno kad je sat označio ponoć, čuo se zvuk otvaranja glavnih ulaznih vrata. Obitelj se zagrlila zajedno kad je zvuk koraka postajao sve glasniji i glasniji, kako se približavao sobi u kojoj su sjedili njih četvero. Ante je uzeo bejzbolsku palicu. Čekao je pred vratima da uđe uljez u sobu.
Odjednom su se ugasila svjetla i Marija je vrisnula. Kada su se svjetla upalila, ubojica se pojavio pred njima. „Gdje je Marija, ona je nestala”, viknuo je Ante. Njezina majka je počelo odmah plakati.

„Tko si ti”, upitaše ga Ante.
Zašto, ja sam Tihomir.”, smijao se zlobno, vidjevši koliki je strah prouzročio kod obitelji Maričić.
„Gdje je naša kćer? Dati ćemo ti sve što želiš ako nam vratiš našu kćer.“, jecala je Ana.

„Vi hoćete vidjeti svoju kćer ponovno?“, smijao se Tihomir. „Pa, pogledajte.“ Tihomir je pokazao na strop i Ana je vrisnula. Tamo je bila zavezano Marijino beživotno tijelo sa 13 čvorova.
„Svi mi moramo jednom otići“, rekao je Tihomir i nestao.

„Pokušao sam vas upozoriti, ali vi niste slušali“, rekao je onaj stari glas. „Bježite dok još možete, on će se vratiti.“ Ante se uspaničio i nije ga bilo briga što drugi misle i počeo je vikati: „Marko, Ana idemo odavde!!“
Ponovno su se ugasila svjetla i čuo se krik njegove žene. „Ana“, viknuo je Ante. Kada su se svjetla upalila, Ane više nije bilo. Tihomir ju je odvukao u šumu gdje je bio stroj koji služi za rezanje grana i drva. Bez oklijevanja, Tihomir je stavio Anu u stroj i upalio ga. Dijelovi kostiju i krv frcali su okolo mjesta gdje je Ana bila živa izrezana. On je stajao tamo i gledao taj prizor kao da gleda neku izvedbu komedije.
„Sada je vrijeme da umru ostali u kući, kada neće otići iz moje kuće.“, govorio je Tihomir dok se vraćao u kuću. Ante je bio u kuhinji i tražio je Anu. Nije mogao zvati pomoć zbog toga što su se tek doselili u kuću, telefon još nije bio priključena, a najbliži susjedi kilometrima daleko. On je samo želio da se prekine ta noćna mora.
„Ti si sljedeći“, rekao je Tihomir kad je uhvatio Antu za vrat. Ante je uspio uzeti nož da pokuša obraniti sebe i sina. Potrčao je gore u sobu, a Tihomir za njim. U sobi ga je uspio uhvatiti i oteo mu nož. S tim nožem mu je razrezao grkljan i nastavio mu potpuno odrezati glavu. Podigao je njegovo tijelo na ramena i vrtio se po sobi da pošprica cijelu sobu krvlju. Odnio je njegovo tijelo do stepenica i bacio ga dolje.
„Tata“, vikao je sin. Sada je bio potpuno sam s ubojicom.

Tihomir se počeo glasno smijati i gledao u Marka i rekao: „Dobro došao u moju noćnu moru....“
„Ne više“, rekao je onaj glas.
„Tko je to rekao?“, pitao je Tihomir, po prvi puta uplašeno. „Ti zvučiš kao moj..........moj tata.“ „Vidio sam dosta. Ti više nećeš nikoga povrijediti, naručito ne ovoga dječaka. Možda sam uništio tebe, ali neću ovoga dječaka.“
„Dođi i bori se kao muško. Jednom sam te ubio, mogu ubiti i tvoju dušu.“ Tihomir je gledao uplašeno i odjednom osjetio da je poletio i zabio se u zid. Na zidu se zabio u jednu vješalicu koja ga probola kroz tijelo. Tako na zidu je samo rekao: „Tata, pomozi mi.“

„Ne ovaj put sine, ne ovaj put.“

09.10.2011.

FANTOMSKA KUĆA


Geoff i Pauline Simpson i Lan i Cynthia Gisby putovali su automobilom kroz Francusku na praznike u Španjolsku. Naveèer su odluèili pronaći hotel u kojem bi mogli prespavati i veèerati. Došli su do hotela Ibis, ali sve su sobe bile zauzete, pa su tako krenuli dalje. Nakon kratke vožnje došli su do dugaćke dvokatnice okrenute pročeljem prema autoputu. Putnici su se parkirali, a Len Gisby je prvi ušao u hotel. Našao se u dugačkoj prostoriji u kojoj je bio smješten bar. Onda se pojavio patron i rekao im da ima slobodnih soba.
Hotel se parovima učinio dražeso, gotovo smiješno, starinski. prozori nisu imali stakla, plahte su bile od teškog platna, a umjesto jastuka podmetaći. Sve je bilo uredni i čisto. Nakon veèere - biftek, pommes frites i pivo - pošli su na spavanje.
Ujutro su doručkovali, a u hotel su ušli žena s psom i dva policajca. Žena je imala dugu haljinu, a policajci su nosili gamaše, plašteve i visoke šešire. Uniforme su bile različite od onih koje su viðali putem kroz Francusku.
Račun ih je šokirao, ali u pozitivnom smislu. Bio je nevjerojatno malen. Za večeru, pivo, noæenje i doruèak za èetiri osobe, platili su svega 19 franaka (manje od 2 funte). Nevjerujuæi takvoj sreći nastavili su prema Španjolskoj. Na povratku su se parovi opet tamo zaputili. Prošli su istom cestom, kraj hotela Ibis, isto onako kao i prije petnaest dana, ali ovog puta kao da je èitava zgrada nestala.
Tri puta su se provozali tom cestom, ali ni traga hotelu. Morali su se zadovoljiti hotelom blizu Lyona koji ih je stajao 247 franaka - realna cijena za 1979, ali trinaest puta veæa od one koju su platili u onom ljepšem hotelulu, a sada, čini se, tajanstvenim.

Tjedan dana kasnije, kad su filmovi iz aparata vratili s razvijanja, parovi su se još više zaèudili. I Geogg i Len su sigurni da su slikali žene na prozorima tog hotela, ali tih slika nije bilo. Nije bilo ni praznih kvadrata na filmu i brojevi su tekli bez prekida. Slika koji su slikali u tom hotelu nije bilo. Nestake su. Jesu li oni nekako otputovali u prošlost?
Cynthia kaže da su joj mnogo ljudi govorilo da rupe u vremenu postoje i da se to baš njima dogodilo.
1983. Gisbyjevi i Simpsoni vratili su se u Francuku kako bi organizirali temeljitu potragu za nestalim hotelom. O tome su obavjestili mjesno turističko društvo. Njihov predstavnik je pročešljao čitavo podruèje i obavjestio da je našao kuæu koja donekle odgovara njihovom opisu. Vlasnicu su M. i Mme Judges i ,premda to nije hotel, znali su primati putnike. Kasnije se taj predstavnik odvezao s jednim istraživaćem, a on je zapisao da su išli istim putem kao i parovi. Zaustavili smo se kod benzinske pumpe i on mi je pokazao zgradu s druge strane ceste, koja se nije poklapala s opisom parovima. A ako je ovo ta kuæa, gdje je onda odmorište i kameni zid koji bi morao nasuprot.
Na ta su nam pitanja dali odgovor vlasnici benzinske pumpe. Pumpa je tek nedavno podignuta, a cesta je znatno proširena prije dvije godine.

Ušli su unutra i poèeli prouèavati unutrašnjost kuće. Par je rekao da je kameno stubište s desne strane, a bio je u sredini izmeðu dvije prostorije. Na katu su bile dvije spavaće sobe s prozorima bez stakla, kupaonica s metalnim drškama za sapun, toèno kako je bilo 1979. Što se tiče smiješno malog raèuna, Mme Judges rekla je da vole pomagati i da ne vole biti sami, pa naplačuju samo neznatnu, simboliènu svotu.

Tada su bračni parovi povedeni u kuću, ali su oni nakon pričanja s vlasnicima i razgledavanja zakljuæili da to nije hotel u kojem su proveli noć, te se vratili u Englesku, a misterija je i dalje ostala neriješena.
Ako se dokaže da hotel u kojem su proveli noĆ ne postoji, to æe biti jedan od najzanimljivijih sluèaja u analizama psihièkih istraživanja.
Ako se, pak, hotel pronaĐe, bit æe to još jedan sluČaj "mislokacije", odnosno kad vidimo neko mjesto, a poslije ga ne možemo pronaći.

19.09.2011.

CRKVA

Ova se priča dogodila davno prije automobila, autocesta ili motela. Ljudi su putovali sporo i dugo na konjima ili kočijama. I vagoneri – kako su prije zvali ljude koji često putuju, bili su jako umorni od puta i željeli su naći mjesto gdje mogu prespavati.

Jedan vagoner – Božo Nikolić je krenuo na jedno dugo putovanje. Vozio je potrepštine za jednu farmu u Ličkoj Rječici. To putovanje je trebalo trajati 2 dana. Kada je počela padati noć, postajalo je hladno,  a i Božo je postajao umoran i gladan. Stoga je on odlučio negdje stati da odspava.Vidio je jednoga farmera koji se vraća sa polja i Božo ga upitaše ga gdje može naći neko mjesto da odspava. Starac mu odgovori da nema nikakvog odmorišta u blizini ali zna jednu prečicu do Ličke Rječice, ali mu preporučava da tamo ne ide po noći. Kada ga Božo pitao zašto, on mu odgovori da je taj put uklet.Ali Božo je bio preumoran i rekao je starcu da će ipak ići tim putem. Rekao je da se ne boji da tamo ima duhova i da je putovajući Likom čuo mnogo takvih legendi i da nijedna nije bila istinita.Božo je ipak otišao prečicom i nakon nekoliko sati je shvatio da ta ''prečica'' ustvari nije prečica. Oko njega je bilo samo mračno, zastrašujuće drveće i čuli su se zastrašujući zvukovi iz šume. Nakon nekog vremena Božo je uočio s lijeve strane malu bijelu crkvicu. Božo je zaključio da su vjerojatno otključana vrata crkvice i da u crkvici može prespavati, a ujutro nastaviti s putovanjem. Došao je do crkve, otvorio škripava vrata i ušao u crkvu.

Crkva je bila prazna. Nije mogao vjerovati kako je imao sreće što je našao tako mjesto u sred šume. Božo je legao na klupu u stražnjem dijelu crkve i ubrzo je zaspao.Sat vremena poslije Božu je probudio čudan zvuk iz prednjeg dijela crkve. Čuo je zvuk ponovno, ali ovaj put glasnije. Božo je našao svijeće, ali nije našao šibice da ih upali. Duboko je udahnuo i krenuo u prednji dio crkve. Kada se približavao u mraku je vidio nešto bijelo da se polako kreće. ''Tko je to?'', upitao je Božo. Jedini odgovor koji je dobio, bilo je glasno, bolno stenjanje.

Božo je našao šibice u svome džepu i pokušao je zapaliti svijeću, ali neuspješno. Sada se već bio jako prestrašio kada je vidio da mu se to približava. Kada mu se više približila, mogao je vidjeti da je to žena u dugoj, bijeloj haljini, njezina duga, neuredna kosa prekrivala je njezino lice. Sve je glasnije stenjala kada mu se približavala.Božo je počeo bježati prema vratima i pokušao je ponovno upaliti svijeću, ali ponovno neuspješno. Žena se još više približila njemu. On je primijetio da je prednji dio njezine haljine umrljan blatom.

''Šššššštto želiš???'', pitao je Božo, njegov glas je podrhtavao od straha. Došao je do vrata, ali vrata su bila zatvorena. Žena se približavala sve bliže i bliže i njezino stenjanje je postajalo glasnije.Božo je ponovno pokušao upaliti svijeću i ovaj put je jedva uspio. I kada je podigao svijeću u zrak, prepao se i počeo je teško disati – njezino lice je bilo točno pred njegovim. Oči su joj bile krvave, koža blijeda i ispucana kao stara, bačena lutka. Pokušala je dodirnuti njegovo lice i u tom djeliću sekunde Božo je mogao da su njezini prsti bili slomljeni i prljavi.

Božo je otvorio vrata i trčao u svoju kočiju, mogao je čuti njezine korake iza sebe. Brzo je odvezao konje i sjeo na vozačevo mjesto i prije nego je krenuo, žena ga je vukla u pokušaju da ga sruši iz kočije.

Božo je ipak uspio pobjeći i rano ujutro je stigao u Ličku Rječicu. Uletio je u restoran i srušio se na stolicu. Zapalio je cigaretu i samo sjedio. Ljudi su ga samo gledali.Jesi li dobro?'', pitao ga je vlasnik restorana. Božo mu je ispričao priču o duhu. Vlasnik ga je gledao neko vrijeme i rekao mu: ''To nije bio duh. Mislim da si vidio Helenu Ivanković. Policija ju već traži nekoliko dana.''

Vlasnik je počeo objašnjavati Boži o Heleni. On je rekao je Helena mlada djevojka koja je pobjegla iz ludnice. Ona je rodila izvan grada, a nije imala muža i bojala se što će mještani govoriti o njoj, pa je ona ubila dijete i zakopala ga duboko u šumi izvan grada.Ali nju je izjedala krivnja i poludila je. Nije ju se više moglo kontrolirati, pa ju je njezina obitelj strpala u ludnicu. Dok je bila tamo, ona je tamo plakala i govorila da je imala dijete koje je sada samo negdje u hladnoj šumi. Ali problem je bio što ni ona više ne zna gdje ga je zakopala.jedne noći kad je doktor otišao u Heleninu sobu da joj da lijek, nje tamo nije bilo.

Nakon što je Božo rekao da je ona u crkvi, policija je tamo otišla, ali tamo su pronašli samo blatne otiske nogu. Božo nije ostao u gradu dovoljno dugo da sazna što je bilo Heleni.Božo se kune da više nikad neće ići prečicama u koje nije siguran da su sigurne, koliko god one skraćuju put.

I naučio je da treba slušati priče koje narod govori, zato što u njima uvijek ima malo istine, ako pažljivo slusas...

19.06.2011.

VIDEO: Ukletu sliku nacrtanu krvlju čuva duh


Screenshot YouTube

Vlasnik slike Čovjek u patnji tvrdi da je umjetnina koju je naslijedio ukleta, a kako bi to dokazao već je neko vrijeme snima. Zanimljiva povijest slike navodno ide u prilog tome, a vlasnik tvrdi da je napokon uspio snimiti duha koji je čuva.

Sliku je navodno naslikao depresivni umjetnik, a s bojom je pomiješao i svoju krv. Nedugo nakon toga, navodno si je oduzeo život. Slika je više generacija u vlasništvu iste obitelji, a iako oduvijek tvrde da je ukleta, ne žele je se odreći.

Paranormalne aktivnosti slike svode se na neobične siluete, lomove svjetlosti, a ponekada i neobične zvukove. Vlasnik je odlučio predstaviti dokaz da je slika ukleta tako što ju je snimao u noćnim satima.

Iako je već napravio seriju snimaka, na najnovijoj se navodno vidi i duh koji čuva sliku. Vlasnik tvrdi da nema objašnjenja za neobičnu aktivnost, a pretpostavka je da se radi o duhu umjetnika koji će zauvijek ostati vezan uz krvavu sliku.

Paranormalnu aktivnost zabilježenu kamerom možete vidjeti ovdje:
17.05.2011.

LJUDI SJENE

Da li vam se ikad dogodilo da dok mirno sjedite, nešto radite, krajičkom oka primijetite neke obrise koji se pomiču, a kad pogledate nema ničega, a kako se to češće ponavlja znate da ne umišljate? Ili još famozniji osjećaj da vas neko promatra? Po svoj mogućnosti najvjerovatnije vas neko i promatra osim znatiželjnog susjeda. Ne, ne radi se o shizofreniji. Ljudi diljem svijeta svjedoče ovom fenomenu. Kažu da ih obično vide krajičkom oka na par trenutaka, no u zadnje vrijeme pojavljuju se čak i kada ih se direktno gleda na nekoliko desetaka sekundi. Mogu prolaziti kroz materiju kao da ona ne postoji. Iako uglavnom ljudi tvrde da su to neki nedefinirani humanoidni oblici, više poput magle, i uvijek su tamni čak i u tamnoj prostoriji (tamniji su od same tame) neki tvrde da im se mogu vidjeti crvene oči. Zovu ih «shadow people» ili ljudi sjene po naški.

Dakle što su ljudi sjene? Postoji dosta teorija, a evo par glavnih:

Prvo šta će svi skeptici izjavit je da je sve to plod mašte. Naša mašta se poigrava s nama, ili možda je to sjena uzrokovana farovima automobila. Naravno ovo bi se moglo primijeniti u većini susreta, ali ne može objasniti baš sva viđenja ljudi sjene.

Druga teorija je teorija o duhovima (koja je i meni prva pala na pamet), no ta teorija nije baš kompetentna jer postoje mnoge razlike duhova i ljudi sjene. Pojave duhova uvijek su bjelkaste, transparentne, i dobro definirane ljudskim oblikom, često odjeveni, dok su ljudi sjene tamni, više poput sjene (kako im samo ime govori), i iako imaju čovjekoliku konturu, zbog tame nije moguće uočiti ikakve detalje na njima, osim crvenih očiju. Dakle ova teorija bi se možda mogla i eliminirati, no opet možda je to neka nova vrsta duhova.

Da su demoni ili drugi entiteti osim duhova moglo bi se pretpostaviti zbog njihove tamne boje. No ukoliko su to demoni, moramo se zapitati koja je svrha ovakvog prikazivanja? Prema predajama oni su zli, straše i muče, no demoni mogu biti mnogo strašniji od neke tamne maglice.

Možda su astralne projekcije, dio nas koji napušta naše tijelo dok npr. spavamo, no astralne projekcije osoba obično nalikuju tim osobama, zbog čega je došlo do deformacije oblika? Možda zbog neuvježbanosti?

Teorija o putnicima kroz vrijeme kaže da su možda naši potomci našli način za prevladat prepreku vremena, no kako svaki pomak u prošlost donosi promjenu vremenskog toka u budućnosti, moguće da je to način da prolaze i promatraju bez nekog većeg utjecaja. Ovo bi moglo objasnit zašto ljudi na njima uglavnom vide samo definirane oči.

Bića iz drugih dimenzija – čak je današnja znanost uvjerena da postoji više od 3 naučene dimenzije. Ukoliko postoje druge dimenzije moguće je da nekakva bića nastanjuju te dimenzije. Po jednoj teoriji dimenzije postoje paralelno s našom što želi reći da su svuda oko nas, a ta «bića» možda znaju kako prolaziti iz njihove dimenzije u našu. Kad bolje promislim ova teorija mi najviše leži. Jer i kod opisivanja svemira percipiram ga poput višedimenzionalnog prostora. Ali ova teorija, za razliku od ostalih, najmanje je proučena te postavlja najviše pitanja.

Te na kraju dolazimo do famoznih vanzemaljaca. Pošto je sve uz pojavu, viđenja ovih bića bizarno, i na rubu svake lucidnosti, lako je pretpostaviti da su oni (ili bar jedna vrsta od njih ukoliko ih ima više) došli u obliku ljudi sjene. Prema svjedočenjima «Grey-i» mogu prolaziti kroz zidove, zatvorene prozore, mogu se samo pojaviti iz ničega i opet tako nestati… Ali nekako sumnjam u ovu teoriju, mali zeleni, sivi kojegod da su boje – da se pojave ili bi pokušali stupit u kontakt s nama ili bi se bolje sakrili ili bi izgledali puno strašnije.

Naravno da se neke od ovih teorija preklapaju, duhovi i vanzemaljci mogu biti bića iz drugih dimenzija, ili putnici kroz vrijeme. No problem je što ne postoji efikasan način da se dokaže ili odbaci niti jedna od ovih teorija. Bar ne za sad.

Moguće da smo u kontaktu s nekim novim bićima, i da smo na pragu otkrića nekog interdimenzionalnog prolaza.
A opet moguće je da su sve to samo sjene

24.04.2011.

BLOODY MERY


Krvava Meri je duh koji se pojavljuje u ogledalu nakon sto se njeno ime izgovori 3 puta. Cesto se ova igra igra na zurkama. Vecina ljudi koji su upoznati sa ovom legendom se zaustave prije nego sto izgovore ime posljednji put.

U nekim verzijama, ime duha je drugacije kao i broj koliko puta ime mora biti izgovoreno. Kao ime duha spominju se Black Agnes ili Hell Mary.
Igra ide ovako: Stane se ispred ogledala u zamracenoj sobi. Ime Krvave Meri se izgovori 3 puta nakon cega se njen lik pojavljuje u ogledalu. U nekim verzijama dozivanje Meri moze uspjeti: samo u ponoc, za vrijeme punog meseca, onaj ko je doziva mora se vrtiti u krug, njeno ime se mora izgovoriti 13 puta i pritom se mora drzati upaljena svijeca.
U nekim verzijama, Meri je duh majke, cesto udovice, koja je ubila svoju djecu. Takodje u nekim verzijama, Meri je duh mlade majke cija je beba ukradena. Ona je zatim poludjela od bola i na kraju se ubila. Tada osoba koja priziva Meri mora reci: "Krvava Meri, ubio sam tvog sina." ili "Krvava Meri, ubio sam tvoju bebu."
Postoji i verzija price u kojoj se duh naziva Mary Worth. U ovoj verziji Meri je greskom optuzena da je ubila svoju djecu. Prizivac mora izgovoriti reci: "Vjerujem u Meri Worth."
Ove igre su cesto test hrabrosti za onog ko je odredjen da priziva duha. Po legendi, Krvava Meri ce poslije prizivanja ubiti onoga ko ju je prizvao. ubojstvo je uvijek opisano kao prilicno nasilno: Meri ce prizivacu iskopati oci, dovesti je do ludila ili je cak uvuci u ogledalo.
U nekim legendam, osoba koja je priziva, ne smije gledati direktno u Meri. Meri se pojavljuje iza prizivaca, pa je ta osoba moze gledati samo preko ogledala. Tada ce Meri toj osobi otkriti buducnost, posebno detalje vezane za brak i dijecu.
Mnogi veruju da je Krvava Meri povezana sa engleskom kraljicom Meri I. Ona je u poviseti poznata kao Krvava Meri. Kraljica je imala mnogo djece (17-oro), ali su sva umrla jos u djetinjstvu. Po vjerovanjima, Meri je izludjela zbog gubitka djece.
Krvava Meri se spominje u filmovima, crtanim filmovima i serijama. Sam ritual prizivanja je uzet za slicna prizivanja likova. Npr: Kendimen (Candyman) ili Bitldjus (Beetlejuice).
01.01.2011.

SRETNA NOVA 2011. GODINA.............:)))))

Svim ljudima zelim sretnu i uspjesnu novu 2011. godinu......HAPPY NEW YEAR............................

10.10.2010.

OBEĆANJE


U Ličkoj Rječici živjela su dva mladića koji su se zvali Marko i Stjepan. Oni su bili najbolji prijatelji, toliko da su jedan drugom obećali da će biti kumovi jedan drugom kada su budu ženili. Uzeli su nož i zarezali su ruku i spojili ih da to obećaju i krvlju.
Kada su odrasli, postali su jako različiti ljudi. Marko je bio dobar čovjek, radio je na imanju svoga oca, bio je vrijedan, uvijek je htio pomoći. Stjepan je bio nezaposlen, trošio je puno novaca svojeg oca u barovima i na kockanje. Marko ga je upozoravao da mu to nije dobro i da bi se trebao negdje zaposliti, ali mu je Stjepan rekao da se ne brine za njega. Jednog dana Stjepan je izgubio puno novaca na kartanju, a nije više imao od koga posuditi i sljedeće jutro je pronađen mrtav u jednoj uličici.
Marko je nekoliko mjeseci redovito posjećivao Stjepanov grob na malom lokalnom groblju nedaleko od grada. Marko je znao da mora nastaviti svoj život, što je i učinio. Godinu dana kasnije upoznao je jednu mladu djevojku koja se zvala Marija, koja se tek doselila u grad. Ĺ est mjeseci poslije odlučili su se vjenčati.
Tada se Marko sjetio obećanja koje je napravio sa Stjepanom dok su bili djeca. Stjepan je bio mrtav, pa, jasno, nije mogao mu biti kum. Ali Marko je osjetio da barem treba poštivati svoje obećanje i pitati ga, bio on živ ili mrtav. A, osim toga Marko je bio i malo praznovjeran. I smatrao je da bi Stjepan mogao doći kao duh i uništiti njegov život ako ga ne pita.
Jedne noći Marko je otišao na mjesno groblje. Otvorio je vrata groblja koja su glasno škripala dok ih je otvarao. Otišao je do Stjepanovog groba i rekao mu o planovima za vjenčanje. ''Sjećaš li se onoga što smo si obećali dok smo bili djeca?'', pitao je Marko. ''Bilo bi lijepo kad bi mi mogao biti kum, ali kad si mrtav i"¦"¦.''
Ali prije nego što je Marko završio rečenicu, osjetio je da tlo počinje podrhtavati pod njim. Postajalo je sve jače i jače, i svjetlo se pojavilo na nebu. Otvorila se velika rupa tamo gdje je bio Stjepanov grob. Marku se krv sledila u žilama kad je se Stjepan počeo polako dizati iz zemlje, njegovo lice je bilo isto kao kada je sahranjen.
'Lijepo od tebe što si došao i pitao me.'', rekao je Stjepan. ''Mislio sam da nećeš nikad doći.'' Marko je jedva progovorio: ''Pa"¦"¦.ti si bio mrtav, kako to da se nisi uopće promijenio?''
'Ne puštaju ljude u Raj tko je nešto obećao i nije ispunio.'', odgovorio je Stjepan. ''Tako sam ja ležao ovdje cijelo vrijeme. I bit ću i dalje prisiljen, ako mi ne daš da ispunim obećanje i budem ti kum na tvom vjenčanju.''
Marko je shvatio da ne može ništa drugo nego pomoći prijatelju. Tako je on njega odveo u grad. Ne moram ni reći kako su građani bili prestravljeni i začuđeni kada su vidjeli Stjepana, kojega su sahranili prije godinu dana, koji se vratio nazad živ. Kada su vidjeli da je isti kao što je bio, stanovnici su ga počeli ponovno prihvaćati, iako je već bio mrtav.
Došao je i dan vjenčanja, svi su se zabavljali do ranih jutarnjih sati. Dok je Marko uživao u sporom valceru sa Marijom, Stjepan ga potapšao po ramenu i rekao:
'Vrijeme je da idem. Bilo bi lijepo da me ti otpratiš do groblja. Tako se možemo oprostiti"¦''
Marko je poljubio Mariju i rekao: ''Vratit ću se ovdje, obećajem ti.''
Njih dvojica su krenuli na groblje, većinom su šutjeli. Stjepan je gledao u sjaj zvijezda s osmijehom na licu. Kada su došli do groblja Stjepan je otvorio vrata, a sada nisu bili s druge strane stari, kameni grobovi, nego zlatni put koji vodi kroz predivnu šumu sa šarenim voćkama. Pjesma ptica je bila nešto najljepše što je Marko ikad čuo.
'Da li je to Raj'', Marko je pitao Stjepana
''Mora biti'', odgovorio je Stjepan. ''Ali ti ne možeš ići, još nije tvoje vrijeme. A usto ti imaš i ženu koja te čeka u gradu.''
Marko je znao da mora ići nazad, ali nije mogao maknuti pogled s tih ljepota Raja. ''Mogu li ići s tobom?'', pitao je Marko. ''Izaći ću za nekoliko minuta, obećajem. Moram vidjeti kako je unutra.
Stjepan je znao da Marku duguje uslugu, pa mu je dopustio da ga slijedi unutra. Oni su šetali kroz predivne šume, livade i plaže, Marko je razmišljao o tome kako je to ljepše tisuću puta nego što su govorili da će biti. Marku su došle suze na oči od tih svih ljepota.
Kada je pogledao na sat, začudio se što je već prošao jedan sat otkako je on ovdje, a izgledalo je samo kao da je prošlo samo nekoliko minuta. Marko je htio nastaviti hodati, ali je ipak potapšao Stjepana po ramenu i rekao da mora ići.
''U redu onda.'', rekao je Stjepan s osmjehom. ''Možda ćemo se vidjeti jednog dana.''
Rekavši to, svijet oko njih je nestao i Marko se ponovno našao na mračnom groblju. Nije mogao dočekati da dođe u grad i kaže Mariji što ih čeka s druge strane. Ali dok je hodao grobljem primijetio je da se nešto čudno dogodilo. Staro, malo groblje sada je bilo popunjeno novim grobovima, velikim spomenicima i mauzolejima.
Kad je došao u grad, pomislio je da je skrenuo negdje s puta i došao u krivi grad, jer je grad bio pun visokih zgrada od stakla i čelika. Ljudi su bili čudno obučeni i gledali su u njega kao da je neko čudovište. ''Gdje sam ja?'', upitao je prolaznika. ''Ti si u Ličkoj Rječici.'', odgovorio mu začuđeno. ''Ĺ to je s tobom? Da li si pijan ili što?''
Marko je već bio prestravljen. Pitao je po gradu za Mariju, ali nitko nije čuo za nju. Pokušao je naći svećenika koji ih je vjenčao, ali bezuspješno. Tamo je naišao na jednog svećenika kojem je ispričao cijelu priču o tome kako je otišao na groblje odvesti mrtvog prijatelja i ostalo. Svećenik se počeo smijati i naravno nije mu vjerovao i rekao je:
''Nemoj govoriti gluposti. Čuo sam tu staru priču o duhovima već milijun puta.''
'O čemu govorite?'', pitao je Marko.
Svećenik je zapalio cigaru i tada je rekao Marku da je to stara priča o mladoženji koji je nestao na dan vjenčanja, a mlada, kada je vidjela da je on nestao, razboljela se i umrla.
''To nije moguće!!!'', vikao je Marko.
Svećenik je izvadio debelu, prašnjavu knjigu s vrha police. Otvorio je knjigu i rekao:
'Ne kažem da je to istinita priča, ali imam stare crkvene spise o tome.''
Našao je zapis o vjenčanju, pokazao ih Marku i rekao: ''Vidiš? Evo ih, vjenčani prije 150 godina.'' Marko je pogledao u zapis i ''smrznuo se''. Imena koja su pisala su bila Marija i Marko.
Marko nije ispunio ono što je obećao Mariji da će se vratiti, a nije se vratio. Marko nikad nije povjerovao da ga nije bilo 150 godina. Marko je otišao ponovno na groblje i nikad se više nije vratio. Nitko ne zna što je bilo s njime. Zapravo, govori se da njegov duh još uvijek luta starim dijelom groblja u Ličkoj Rječici, izvan Raja. Ako želite ići pomoći njemu da nađe Mariju, bolje nemojte, zbog toga što je već bilo desetak slučaja da je netko otišao na taj dio groblja i nikad se nije vratio.

02.10.2010.

ČUDO U WATSEKI

Mary Lurancy Vennum, rođena 1864. godine, bila je usredištu zbivanja u Watseki. Imala je 13 godina kada se je u sred noći probudila i rekla svojim roditeljima da ne može spavati jer stalno čuje glasove. neko njoj nepozanti glasovi dozivaju "Rancy,Rancy" ( njen nadimak, skraćeno od "Lurancy"). Nekoliko dana nakon početka tih događaja, Lurancy je počela dobivati histerične napade. Jednoga je dana sva isprepadana, svojim roditeljima rekla da vidi Boga, nebo, anđele ali i ljude koji su mrtvi, a koje je poznavala za njihovog ovozemljaskog života...

Nakon vise histericnih napadaja, ispustanja krikova kakve ljudski glas ne može porizvesti te pricanja na jezicima koje "samo Bog razumjeti može", djevojčica je rekla da su njome bili ovladali zli dusi, ali da je jedan koji joj je želio pomoći otjero sve, kako je rekla, "zloćeste"... Rekla je da čak i zna ime tog duha. Riječ je bilo o Mary Roff, pokojnoj kćerki njenih prvih susjeda, koja je umrla prije 12 godina u 18 godini života... Mary Roff je za vrijeme svgo kratkog života u okrugu Watseke postala poznata po duševnoj bolesti ali i vidovnjackim sposobnostima. Maryn duh opsjedao je Lurancy cijela 3 mjeseca. Za ta 3 mjeseca Lurancy se je preseila u kuću porodice Roff. Ona je skroz (osim fizićki) postala mary Roff, poznaval je svaku kutak kuće, prepoznala sve svoje skolske prijatelje, svoje igracke. Nije bilo dileme... Lurancy je postala Mary. Nakon nešto više od 3 mjeseca opsjednutosti, Mary je rekla "svojim roditeljima" da mora ići i da će se Lurancy ponovo vratiti. U trenutku kad je to rekla, legla je sklopila oči i nakon nekih sat vremena ponovo ih otvorila...Lurancy je opet bila Lurancy

22.09.2010.

ABIGEJL

Abigejl je mala devojcica koja je ubijena u 19.veku. Zivela je u Plimontu, u Masacusetsu. Nikada nije imala dobar odnos sa majkom, ali se situacija dosta pogorsala kada je njen otac napustio kucu.

Otac je bio ribar i dosta svog vremena je provodio van kuce. Abigejl se uvek plasila ocevog odlaska jer je strahovala od majcine reakcije.

Jednog dana su se njeni strahovi i ostvarili. Otac se nije vratio kuci. Majka je krivila Abigejl za ocev odlazak i sav svoj bes je iskaljivala na detetu. Jedne noci, u nastupu besa, majka je izbola Abigejl.

Legenda kaze da ako stanete ispred nihove kuce i kazete "Abigejl, izadji da se igramo" na prozoru ce se pojaviti mala devojcica koja gleda ka moru i mestu odakle je njen otac poslednj put otplovio.

21.09.2010.

KRVAVE RUKE

Jedan gospodin se vozio kući. Bila je duboka noć.
Naišao je na prugu... u to vreme nije bilo vozova tako da je železnička
 rampa bila dignuta.
U trenutku kad je kolima prelazio preko šina, pravo niotkuda,
velikom brzinom naišao je voz!
Čovek je dodao gas, ali prekasno... zažmurio je očekujući udar ali........ kompozicija je prošla kroz njega i nestala naglo kao što je i našla.
Čovek je još u šoku, stao u stranu da se malo smiri. Iznenada su po prozorima kola počeli da se pojavljuju, na sve strane, krvavi tragovi!
Bili su to otisci dečjih ruku!
Tresući se od straha, čovek se priseti da je tačno u to vreme, godinu dana ranije voz naleteo na autobus koji se vraćao sa eskurzije!

22.08.2010.

DALI JE OVO MOGUĆE???

Dogodilo se to u 20,st, slučaj mladog amerikanca Josepha Browna. Brown je živio u Brooklynu i jednog je nedeljnog jutra (neobrijan, u pidžami čak i u papućama, napustio stan) napustio stan da bi otišao do 200m udaljene prodavnice, po novine. Na putu do prodavnice, Josephu se izgubio svaki trag, Joseph je jednostavno NESTAO!!! Pokrenuta je obimn potraga sa Josephom kojeg toga dana nitko nije vidio, a i sam prodavac se je zabrinuo za sudbinu svoje stare mušterije. Pretražena je svaka ulica, svaki ugao kompletan Brooklyn je prevrnut naopačke, no Josephu Brownu nije bili ni traga ni glasa. Josephova žena, iako šokirana nestankom svog mladog supruga pomirila se je sa činjenicom da je njen suprug zauvijek nestao. Od Josephovog nestanka bilo je prošlo već više od godinu dana, kada se je jednog dana samo pojavio. O "pojavi" je obaviještena policija, koja je isprva mislila da se radi o neslanoj šali no nije bila šala, JOSEPH BROWN SE JE POJAVIO IZNENADA, ISTO TAKO KAO ŠTO JE IZNENADA I NESTAO. Pojavio se je nekoliko metara od spomenuta prodavnice gdje ga je sablaženi prodavač upitao gdje je bio godinu dana. Joseph ga je samo čudno gledao tvrdeći da je iz kuće izašao prije nekoliko minuta s namjerom da kupi novine. Nakon što je obaviješten da je prije godinu dana nestao, Joseph je prevrnou sve primjerke novine i sve što je moga i svugdje naišao na godinu dana stariji datum. Samo za spomenuti, da se je Jospeh pojavio isti kao što je i nestao, u pidžami i papulama, s istom dužinom brade bez i jedne jedine mrlje na odjeći. Tvrdio je da nije išao nigdje drugo osim do prodavnice. Joseph je, u danima nakon pojavljivanja, podvrgnut mnogim ispitivanjima, odvođen na detektore laži čak i hipnotiziran, ali se nije ničega sjetio. Gdje je Joseph Borwn boravio cijelu godinu i još nekoliko dana više, ZAUVIJEK ĆE OSTATI TAJNA. . .

20.08.2010.

ROSWELL 1947.???

U ranom lipnju 1947. dogodio se incident u Capitan Mountains izvan Roswella, New Mexico. Mnogo je ljudi čulo za pad NLOa u Roswellu, ali je jedva nekolicina znala detalje o toj nesreći. Službeni zapisnik o NLO nesreći 1947. je uklonjen iz javno dostupnih sredstava pa čak i iz međunarodnog NLO muzeja, te sa presice UFO Encounter 1997.Tog lipnja Mac Brazel, farmer na J.B. Foster ranču, vozio se uokolo kako bi pregledao svoje stado ovaca nakon intenzivne oluje koja je vladala proteklu noć. Iznenadio se kada je na jednom od pašnjaka primjetio veliku količinu raštrkanih komadića. Mac Brazel je uzeo jedan od komadića i, nakon što se vratio kući, pokazao prijateljima i susjedima, a zatim pozvao saveznog šerifa George Wilcoxa. Materijal je nalikovao na metal, međutim, nije reagirao na vatru (nije se spaljivao) i kada god bi se zagrebao, vratio bi se u nekoliko sekundi u prvobitno stanje, baš kao da se ništa nije dogodilo. Među komadićima je bila i vrlo tanka "I" greda na kojoj su bili otisnuti čudni simboli. Mac, njegova obitelj i prijatelji zaključili su kako je to sasvim sigurno materijal vanzemaljskog podrjetla. Pod sumnjom da je materijal koji je otkrio Mac Brazel možda povezan sa tajnim vojnim operacijama, šerif Wilcox je kontaktirao zračne obrambene snage za posredovanje u slučaju. Kada je vojska došla kod Maca sa narednikom Jesseom Marcelom na čelu, obišli su ranč poskupljali sve ostatke letjelice i obećali su Macu nagradu za hrabrost ukoliko se pri analizi otkrije da je doista riječ o letjelici vanzemaljskoga podrjetla. Jesse Marcel je bio vrlo inteligentan narednik koji je prvi dobio zadatak da istraži porjeklo materijala sa ranča Maca Brazela; koji je bio udaljen 75 milja sjeverozapadno od samoga Roswella. Brazel je preko noći postao medijska zvjezda. Svi su željeli interviju. I kada ga je napokon odlučio dati na KFGL radio Roswell, usljed snimanja odveden je od strane vojske, a radio postaji je rečeno da će biti ugašena ako pokuša objaviti priču. Nekoliko sati poslje Brazel je vraćen u KGFL pod pratnjom vojske gdje je tada rekao "istinu" o događaju na ranču. Morao je priznati kako je pogrješio, te kako se samo radilo o meteorološkom balonu, a ne o letjelici vanzemaljskoga podrjetla.Nedugo nakon toga je dodao: "Sasvim sam siguran da se nije radilo o meteorološkom balonu". Nikada nije dobio obećanu nagradu i nikada poslje toga Mac Brazel nije spominjao slučaj Roswell. Pukovnik William Blanchard, također je bio jedan od onih koji su ustvrdili da se radi o letjelici nepoznata podrjetla, a već nekoliko sati kasnije general Roger Ramey izrekao je tvrdnju kako se radi o pogrješci i kako se radi o netočno identificiranom meteorološkom balonu i baš zato nije mogao biti zabilježen na radarima.Međutim, 30 godina poslje Marcel priča jednu sasvim drugačiju priču. Tvrdi kako materijal nađen na Brazelovom ranču ima neobična fizička svojstva ispred ljudske tehnologije i kako nije sa Zemlje, te da se svakako nije radilo o meteorološkom balonu. Dodao je i kako su u bazi Forth Worth stvarni komadići letjelice zamjenjeni sa komadićima balona koji su kasnije predočeni u javnoti kao dokaz, a pravi djelovi su, navodno, prebačeni u Wright Field gdje se vrši analiza u njihovim laboratorijima. "...nije bilo zapaljivo...ta stvar kao da nije imala težinu. Bila je tako tanka. Poput folije izvađene iz kutije cigareta. čak ni sa macolom od 8 kg nismo uspjeli utisnuti pukotinu u taj materijal." Ali prije toga je bačena rukavica mržnje, od strane mnogobrojnih svjedoka na ranču, na samoga Marcela koji je povukao svoju prvotnu izjavu i obećanje o nagradi. Njegovi nadređeni proglašavali su ga ludim, a službeni stav bio je kako je Marcel pretjerao i uvjerio Blancharda da daje izjavu kako se radi o vanzemaljskoj letjelici. Unatoč tome Marcelova karijera nije patila zbog toga. Baš naprotiv, već iduće godine promaknut je u Narednika-Pukovnika (Lt.-Colonel) u zračnim snagama. 1984. prebačen je u službu Washington D.C.-a na vrlo odgovoran posao. Imenovan je za šefa odjela za strane tehnologije, a mora se priznati kako je to ipak visoka funkcija za nekoga koga se proglašavalo ludim i nesposobnim. Nedugo nakon toga prebačen je na Top Secret projekt razvoja oružija u Pentagonu, a dobivao je najviše pohvale svojih nadređenih i okićen je epitetima kompetentnog i povjerljivog narednika, a sve se zbilo od slučaja Roswell.??

19.08.2010.

DIJETE

Muž i žena su bili presretni kada im se rodila prekrasna djevojčica. Djevojčica je narasla i slavila svoj 4. rođendan. Uz poticaje prisutnih nagnula se nad tortu da ugasi svjećice kada joj je plamen zahvatio plave kovrče kose. Djevojčica je počela vrištati od boli i plave oči su joj se ispunile suzama. Prije nego su prisutni odreagirali plamen joj je ostavio velike opekline po licu. Otac je pozvao hitnu dok je djevojčica ridala na majčinim rukama. Hitna je stigla i krupni doktor je unio djevjčicu u vozilo. Roditelji su željeli s kćeri otići u bolnicu ali je liječnik rekao da bi bilo bolje da ostanu kod kuće i da će im telefonom javiti kako je prošla operacija. Nakon gotovo 5 sati čekanja iz tišine se začuo telefon. Majka je pohitala i podigla slušalicu kada je čula najgoru stvar u svojem životu: "Vaša kćer je preminula". Na pogrebu djevojčice je vladala velika žalost. Kada su ožalošćeni roditelji stigli doma zazvonio je telefon. Majka je podigla slušalicu i sa druge strane je začula glas svoje kćeri: "Mama, moja svjećica se još nije ugasila". Majka je mislila da joj se pričinilo iako joj je iste noći u san došla njezina kćer i ponovila iste riječi: "Mama, moja svjećica se još nije ugasila". Majka je svaku noć sanjala isti san te je zatražila pomoć liječnika. Kada se vratila kući s naizgled uspješne terapije otišla je u sobu svoje kćeri, otvorila vrata i ostala je bez daha. Hladni žmarci su joj prolazili leđima dok joj je pogled bio usmjeren na lutkicu koja je stajala na krevetu njezine kćeri. Bio je to najdraži medvjedić njezine kćeri. Pitate se što je u tome neobično? E pa neobično je upravo to što je njezina kćer bila pokopana s tim medvjedićem koji je sada stajao na njezinom krevetu. Žena je zgrabila medvjedića ptrčala na groblje te zahtjevala da otvore lijes njezine kćeri. Kada su otvorili lijes imali su što vidjeti. Unakaženo lice djevojčice, potpuno izgreban lijes i utvrđeno je da su svi prsti djevojčice pojedeni....BUUU

17.08.2010.

ŠESTO ČULO

Svi sigurno niste, ali su ljubitelji horrora, mističnog i napetog 100% gledali film šesto čulo. Samo da podsjetim radnja filma je posvećena dječaku Coleu koji viđa duhove mrtvih ljudi. Svima vama je to poslužilo kao dobar horror i koji satak dobre zabave, no jeste li se ikada zapitali može li to biti istina??? Reći će te : "ma kakvi ... "!! Ali niste u pravu .Vjerovali ili ne, na svijetu postoje djeca čija je "Šesto čulo" životna priča. Paaaa, saznajmo neš više ...

Djevojčica Carisa živi na Havajima i od ranog djetinjstva se oko nje dešavaju čudne stvari. Stalno je pogledavala u mjesta na kojime neam ničega. To je njenima bilo dosta neobično, ali ipak oni nisu znali da carrisa vidi ono što drugi ne vide. Na njenim prvim fotkama Carrisa pažnja je zaokupljena nekom bijelom providnom svjetlošću koju drugi ne mogu vidjeti. Takva svjetlos se mogla primjetiti i na svim njenim kasnijim fotkama. Ipak Carrisa nikada ne može sa sigurnošću reći što je oko nje, što je prati. Uvijek, kada joj bilo ko postavi to pitanje, kao da ostane bez texta, kao da zanijemi. Carrisina porodica ipak vjeruje da njihova kći ima duha zaštitnika. Sama Carrisa kaže da je ta bića koja se pojavljuju ponekad plaše, ai je istovremeno i rekla da od tih "stvari" nikada nije doživjela ništa neugodno. Možda Carrisa zaista ima svog zaštitnika, ko zna ???

Slučaj koji je sličan Carisinom je slučaj američkog dječaka Justina. Stvar sa fotkama i pojavama je ista kao kod Carrise tako da to sve neću ponavljati ali se Justin ipak po nećemu razlikuje. On je čak nešto i rekao o tim pojavam koje mu se ukazuju. Ništa puno samo da mu se na vratima sobe pojavljuje čovjek dok se on navečer sprema na spavanje, te često viđa "mlađu žensku osobu" u ormaru i u podrumu.
16.08.2010.

SHUTTER

Shutter

'Shutter' je još jedan u nizu remakea popularnih japanskih hororaca. Ovaj put mladi bračni par teroriziraju duhovi koji traže osvetu.

Shutter

Mladi bračni par koji čine Ben (Joshua Jackson) i Jane (Rachael Taylor) odluči otputovati iz Brooklyna u Japan, gdje je Ben dobio interesantnu i profitabilnu ponudu za posao. Kao profesionalni fotograf, unajmljen je da snimi neke fotografije, ali odmah po dolasku u Japan, postaje jasno kako to neće biti baš najlakša stvar na svijetu.

Mladenci odluče krenuti nekoliko dana ranije te provesti ostatak svog medenog mjeseca u romantičnoj kolibici. Dok se voze do mjesta gdje trebaju odsjesti, na cestu iznenada istupi djevojka te ju Jane udari autom. Ben i Jane gube svijest, a nakon što se probude, na cesti nema nikakvog traga djevojci. Zaključe da vjerovatno nije bila teže ozljeđena te da joj je netko već pružio pomoć te nastave sa svojim putovanjem. Nakon nekoliko dana, oni odlaze u grad gdje Ben upoznaje svog klijenta te se odmah intenzivno posvećuje poslu. Sada Jane ima dovoljno slobodnog vremena i nakon što dobije slike iz kolibe, na njima primjećuje misterioznu svijetlost i čudne oblike. Ono što se isprva činilo kao mana na kameri polako se pretvara u strašnu istinu koju je Jane spremna otkriti i pod cijenu vlastita života.

Kao što to u pravilu biva, kritičari internet stranice Rotten Tomatoes su raspalili nemilosrdnu paljbu i po ovom remakeu azijskog horora. 'Shutter' je potonuo na bijednih 7%, a komentari su zbilja brutalni. Rob Humanick iz Slant Magazinea kaže da je ovo film lišen bilo kakvog smisla i duše, te nadodaje 'izbjegavati u širokom krugu'. Zanimljivo je da su čak i kritičari koji pišu za stranice koje isključivo prate horore, tipa Horror.com i Fear.net, pokopali 'Shutter'. Pa tako Scott Weinberg kaže 'pogriješili su u naslovu filma – pri samoglasnik je umjesto 'u' trebao biti 'i' (shitter)'.

16.08.2010.

AMYTIVILLE


Oko 3i15 ujutro 14 Novembra 1974 godine 22 godišnji Ronald DeFeo ustao je iz kreveta i uzeo svoju 35 mm pušku i izašao iz sobe.Ronaldovi roditelji,dvije sestre i dva brata su ubijeni te noći svaki od njih pogođen u glavu straga.Nakon nekoliko dana Ronald je priznao ubistva i ako je kasnije rekao da je policija iz njega priznanje izvukla batinama.Na saslušanju 22 Novembra 1975 Ronaldov advokat je uložio žalbu braneći ga ludilom.Žalba je odbijena i Ronald je optužen za 6 ubistava drugog stepena pa mu je uzeto 25 godina po ubistvo(150 godina ukupno).Danas se nalazi u strogo čuvanom zatvoru u Danemorrai.Ronald DeFeo i dalje tvrdi da je čuo glasove koji su mu govorili "Pobij ih,Pobij ih sve!".Usprkos svemu i dalje ostaje misterij kako da niko od ukućana nije probuđen od zvuka 35 mm puške(a ona je vjerujte veoma glasna) i da niko se uopšte nije pomicao neko su svi ustrijeljeni sa leđa ravno u potiljak.Veoma je čudna činjenica kako da zvuk te veoma glasne puške nisu čuli ni susjedi. U vezi tog slučaja napravljeno je čak 8 horor filmova a jedan od njih je "Amytiville horror".Misterij i dalje

16.08.2010.

GROBLJE

Neki teenageri smatraju kako je zanimljivo i zabavno noću se vukljat po groblju - na taj način utažujući žed za paranormalnim ili možda navalom adrenalina ili na kraju krajeva da bi ispali "face" (da, ima i takvih slučajeva). No, osim jeze, straha od pokoje sjenke moguće je da vas s groblja "nešto" i doprati kući. Nešto takvo se dogodilo jednoj teenagerki u Engleskoj. Pošto njeno ime nije navedeno nazvat ćemo je "po naški" Ema.
Dogodilo se to prije kojih 30ak godina kada je Ema zajedno sa svojih par prijatelja, iz onog zadnjeg navedenog razloga, odlučila malo svojim veseljem narušiti mir i spokoj obližnjeg groblja. Na njenu žalost, "groblje" nije mirno i spokojno reagiralo na taj vandalizam.
Jeza u njenom domu započela je tek nekoliko dana kasnije. Prvi znak da nešto ne valja bilo kad se probudila jedne noći, a prikaza starice sjedila je na stolici kraj njenog kreveta. Prema njenim pričama nije se radilo o poluprozirnom entitetu već o jasnom liku, a u tom trenutku nije osjetila da joj želi ikakvo zlo. Naravno da je ujutro kad se probudila na to gledala kao na čudan san. No taj njen "čudan san" nažalost je pokazao kako je više od produkta njene REM faze, jer se ta starica ponovo javljala, ponekad čak i usred bijela dana. Ponekad ju je lik starice pratio po kući lebdeći iznad tla, samo ju promatrajući, ne predstavljajući nikakvu prijetnju. Bar ne u početku.
Jednog dana dok je spremala čaj, nevidljiva sila joj je u ruci "zavrnula" posudu u kojoj je bila pripremljena vruća voda za čaj s namjerom, kako Ema tvrdi, da ju polije tom vrućom vodom. Kako su pojavljivanja starice postala mnogo opasnija od one "faze" kada ju je samo promatrala - Ema je rekla svojoj majci što joj se događa. Nevjerica njene majke vrlo brzo je nestala kada je sama vidjela staricu u hodniku svoje kuće. Pratila ju je do sobe u kojoj je starica jednostavno nestala. No ne zadugo. Kada je Emina majka usisavala kuću nevidljiva sila joj je otela usisavač iz ruku, ponekad bi gurala vrata u suprotnom smjeru kad bi ih netko pokušao otvoriti ili zatvoriti, a noću bi jednoličan zvuk poput vrlo glasnog kapanja budio cijelo kućanstvo. No to nije bio zvuk kapanja u što ih je razuvjerio vodoinstalater pošto je pregledao cijelu kuću i nigdje nije našao curenje. Maltretiranje je postajalo sve intenzivnije. Od neobjašnjivih zvukova preko predmeta koji su se naočigled sami pomicali do događaja koji je prelio čašu. Dok je jednog dana sjedila sa svojim ocem, Ema je odjednom upala u stanje transa te počela pričati o nekom drugom životu kao kćer francuskog doktora iz 19. stoljeća. Nakon tog bizarnog događaja Ema je dobila i neke neobjašnjive psihičke moći - savijala je vilicu (baš interesantno kako se ne radi o, u ovakvom slučaju, vrlo često spominjanoj žlici) kad bi ju dodirnula. Nikakve istrage nisu uspjele dokučiti što se događalo u tom domu, a Emina obitelj se iselila.
Čisto iz znatiželje, jednog dana Ema se vratila u svoj prazni dom. Stražnja vrata bila su razvaljena te je tuda ušla. Podignula je telefon koji je ležao na podu, a tada ju je nešto zgrabilo za vrat. Hladni, nevidljivi prsti su je gušili. Nekako se oslobodila i pobjegla glavom bez obzira, a takva znatiželja joj se nikad više nije javila.
Jednom mi je prijatelj rekao da ako ćemo govoriti o dušama mrtvih koje se zadržavaju na Zemlji poslije smrti, zasigurno ih ne bi bilo na groblju pošto je tu tijelo doneseno nakon što ga je duša napustila. Ova priča očito pokazuje suprotno. Narušite im mir i neki bi vam se mogli i osvetiti.

15.08.2010.

PAKAO

U Americi je bilo masovnih ubojstava. Policajci su ih otišli istražiti. Pokušavajući da ne gaze na tijela, policajac je uzeo slike svake od njih. Jedan od policajaca vidio je nešto na suprotnom zidu, ali to nije mogao pročitati. On je došetao do zida da vidi što piše na njemu.
Na zidu su pisali brojevi "7734" u kalkulator formi, napisani u krvlju. Prilikom slikanja mrtvih tijela ljudi i mjesta ubojstava fotograf je pokazao sliku policajcu i policajac je slučajno okrenuo sliku naopako, no nakon par sekundi nešto je shvatio. Brojevi su sada postali slova.
Na zidu je zapravo pisalo hELL (Pakao).

12.08.2010.

ISTINA O ANNELIESE MICHEL (EMILY ROSE)

Ljudi molim vas, nemojte citati i gledati materijal koji slijedi ako ste psihicki nestabilni, ovo nije sala, ovo sto cete procitati i vidjeti moze imati negativni psiholoski utjecaj na vas.

Pozdrav jeste li čuli za slučaj Annelise Michel? Tko je bila ta mlada djevojka? Što se zapravo sa njom događalo i zašto je mučenički umrla?

Annelise Michel je bila djevojka koja je bila iz stroge kršćanske obitelji rođena je 21.9.1952. ,a umrla je 1.6.1976. 1968. život joj se promijenio doživjela je napad demona koji su je opsjedali te se stalno grčila i nije bila u stanju da kontrolira svoje tijelo. Otišla je doktoru i on joj je dijagnozirao epilepsiju pa je i neko vrijeme bila u bolnici. Uskoro su napadi postali sve učestaliji i viđala je demonske grimase tijekom dnevnih molitvi ,a i često su je pratili glasovi koji su joj govorili da "gori u paklu". Jednom je doktoru spomenula demone koji joj daju naredbe ,doktori su vidjeli da joj nema pomoći te su utvrdili po znakovima da ima epilepsiju.
U ljeto 1973. njezini roditelji su posjetili svećenika te zatražili da se na Annelise obavi egzorcizam. Ali zahtjev je odbijen te im je svećenik dao savjet da Annelise nastavi s liječenjem. 1974. godine nakon nadziranja Anneliese svećenik Ernest Alt zatražio je dopuštenje za egzorcizam od Vircburškog biskupa. Egzorcizam je odbijen ali napadi nisu prestajali ,a njeno ponašanje je postajalo sve čudnije. U kući njezinih roditelja u Klinbergu stalno je vrijeđala, grizla i fizički napadala članove obitelji i ostale posjetitelje. Odbijala je jesti hranu jer joj demoni nisu dopuštali ,spavala je na kamenom podu, jela je muhe, pauke i ostale kukce, a i pila je vlastitu mokraću.
Nakon što je dokazano da je opsjednuta i rujnu 1975. godine biskup je dopustio da se nad Anneliese izvede tzv. "Veliki egzorcizam" njegova osnova je bio "Rimski ritual". Odlučeno je da će se izvršiti egzorcizam nad Anneliese tako da je od 1975. do 1976. godine imala jedan ili dva egzorcizma tjedno. Njezini napadi su bili toliko snažni da su je tokom egzorcizma trebali držati tri muškarca ili čak vezat lancima. Nakon nekog vremena sve je nakratko prestalo. Poslije joj se stanje pogoršavalo napadi su se nastavili, često je bila paralizirana, padala je u nesvijest. Egzorcizam je trajao više od deset mjeseci ,a tijekom tih deset mjeseci Anneliese je opsjedalo nekoliko demona Lucifer, Nero, Juda, Legija, Cain, te neke od prokletih duša Hitler i Fleischmann. Tijekom egzorcizma Anneliese je imala vizije i prikazanja Isusa, Majke Božje, drugih Svetaca i anđela. Posljednjeg dana egzorcizma to je bilo 30. lipnja 1976. godine Anneliese je jako patila s tim da je imala groznicu."Molitva za odrješenje" je njezina zadnja izjava za egzorciste tijekom egzorcizma, a za majku "Majko bojim se". To je njezina majka snimila na dan njezine smrti u podne 1. srpnja 1976. godine.
Svećenik Ernest Alt obavijestio je biskupa ,a istraga je počela. Prema riječima forenzičara "Anneliese je gladovala do smrti". Specijaliti su tvrdili da je Anneliese uzimala hranu tjedan dana prije smrti preživjela bi (kada je umrla težila je 30 kg). Svećenici su pokušavali dokazati da je bila opsjednuta puštajući snimke(koje su snimili tijekom egzorcizma),kada su pustili snimku zvučalo je kao svađa dvaju demona Hitlera (tako se je nazvao u snimci) i Frankisha.
Neki stručnjaci tvrde da bi egzorcizam uspio da nije uzimala lijek Tegretal koji joj je prouzrokovao izumiranje crvenih krvnih zrnaca.
Komisija Njemačke biskupije objavila je da Anneliese nije bila opsjednuta, ali to nije razuvjerilo vjernike od podrške za njenu borbu, a i mnogi su vjerovali kako njeno tijelo nije našlo mir. Njezin leš je ekshumiran pola godine nakon njezinog pokopa zbog toga jer se jednoj časnoj sestri ukazala Anneilese ukazala te joj rekla kako joj se tijelo ne raspada a time bi se dokazalo da je bila opsjednuta demonima. Ali rezultat ekshumiranja je bio da se tijelo prirodno raspada.
Danas je Annelieseino groblje svetište u Njemačkoj.
Evo video koji prikazuje audio snimku i slike tijekom egzorcizma (sjetite se upozorenja na početku posta).


Stariji postovi




KALENDAR

<< 05/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031


LOGO BLOGA

HOROR PRICE!!!


MOJI PRIJATELJI

FC BAYERN MÜNCHEN - BAVARCI
*FC*BAYERN*MÜNCHEN*
F.C. Inter
Pik.ba
BAYERN BETTING SERVICE
FCBarcelona
Juventus FC - Balkan
CF REAL MADRID
Arsenal Football Club
SPURS BALKAN
F.C. Barcelona Bosnia Fan Club
CHELSEA FOOTBALL CLUB™
Real Madrid CF Galacticos
BUNDESLIGA-BALKAN
FK Željezničar
Real Madrid C.F.
FC ChelseaBiH Fan Page
Liga 5 - Najbrži, najbolji
Borussia Dortmund
Real Madrid CF
FC BAYERN MÜNCHEN
Chelsea Football Club ®
istinite price o duhovima
Real Madrid CF Blog
Liverpool FC Balkan
Real Madrid 4bestt ™
F.C. BARCELONA
Chelsea FC
horror priče
više...


MOJI LINKOVI




ANKETA

Koja vam je najbolja prica
BLOODY MERY
CRKVA
AMYTIVILLE
LET 401
OBECANJE
LUTKA
ISTINA O ANNELIESE MICHEL
GROBLJE
DIJETE
ROSWELL
LJUDI SJENE
NISTA OD NAVEDENOG
  
pollcode.com free polls 













BROJAČ POSJETA

63614